Dvorac je nekada bio stražarnica s koje se nadgledalo. Ponekad, usred noći, iz potkrovlja dopiru čudni zvukovi. Ne, nisu to šišmiši kojih tamo ima na tisuće. Na njih smo se naviknuli. Mogao bih se zakleti da netko onuda hoda. Možda zvuči sablasno, ali ne plaši nas to tapkanje iznad naših glava. Mi znamo - to su duhovi. Vjerojatno me posjećuje netko od mojih predaka kako bi me ukorio zbog nepodopštine koju sam nekad napravio, rekao je Dorijan Bošnjak Praunsperger (55), vlasnik samoborskog dvorca Podolje.
Gledala sam ga zapanjeno pokušavajući dokučiti iz izraza njegova lica šali li se ili ne. A on - kao da je odlučio da to ostane njegova mala tajna. Ma dobro, pomislim, valjda će se duhovi suzdržati dok ne odem. Istog trena, munja koja je proparala nebo, osvijetlila je kroz mali prozor viteški oklop u kutu koji je izgledao kao da će svaki tren krenuti prema nama. U hodniku je bilo jezivo hladno. Ali znatiželja za otkrivanjem obiteljskih tajni Praunspergerovih, starih više od 400 godina, natjerala me da krenem u razgledavanje. Dorijan je bio odlučan - krećemo od podruma.
- Tu je sve počelo. Ovo je u 14. stoljeću bila stražarnica. Postoje zapisi da je 1590. iz Karlovca u Samobor došao Martin Szaich, potomak češke plemenitaške obitelji De Pernica, da bi se tu sklonio od Turaka. Zbog njegove važnosti obitelj Erdödy mu 1633. darovnicom poklanja nekadašnji vojni objekt, koji je u međuvremenu postao dvorac Podolje - objasnio je Dorijan. Dodao je kako je posljednji iz obitelji Szaich bio Sigismund. Njegova se kći Viktorija u travnju 1779. udala za Petra Praunspergera. Otvorio je jedva primjetna vratašca u zidu. Ugledala sam tunel. Požurila sam se uvući u njega, a moj je domaćin započeo novu priču.
- Jednom je bačva iz ovog podruma slučajno udarila u zid i probila ga. Tako su otkrili ovaj tunel. Bio je pun oružja, vjerojatno od Francuza, koji su 1800. godine okupirali Samobor - ushićeno je nastavio Praunsperger.
U dvorcu su se snimali popularni filmovi
Ono pak što si Dorijan, kako kaže, nikako ne može zamisliti, jest da živi u novoizgrađenom stanu, na petom katu zgrade, negdje u centru Zagreba, s modernim, minimalističkim namještajem. Po zidovima hodnika kroz koji smo se uspinjali visjeli su koplja, mačevi, helebarde i štitovi. Nije ni čudo da je dvorac bio iznajmljen za snimanje filmova kao što su ‘Dvanaestorica žigosanih’ i ‘Vjetrovi rata’.Napokon smo se našli u prostranom salonu na prvom katu. Instinktivno sam sjela na čelo dugačkog prastarog stola, a ručno rađeni teški stolac sam jedva pomaknula. Domaćin je za tu priliku navio zidni sat iz 1800. godine. Prostoriju je ispunila čudesna smirujuća glazba, a kazaljke su se počele jedva primjetno pomicati.
- Za ovim stolom okupljanje u vrijeme ručka i večere bilo je obavezno. Baka je bila gazdarica i nju smo svi bespogovorno slušali - priznao je Dorijan i otkrio još nekoliko detalja o baki.
Naime, u njena je muža Hanibala bila zaljubljena slavna hrvatska slikarica Slava Raškaj. Usput mi je pokazao i Bibliju iz 1722. na gotici i latinskom. Mogla bih se zakleti da je težila nekoliko kilograma, a njene stranice bojala sam se prelistati da se ne pretvore u prah.
U jednoj od soba upoznala sam i Dorijanova jedinog potomka, kćer Ivonu (27). Ona je posljednja koja nosi prezime Praunsperger. Nekoliko je sati proletjelo. Morali smo se na brzinu pozdraviti pred dvorcem jer je kiša pljuštala. Dobila sam zadnju priliku da još jednom bacim pogled na munjom osvijetljeni dvorac. Habsburški grb s dvoglavim orlom na ulaznim vratima piljio je u mene. Veličanstveno.
(Izvor 24 sata)
