nedjelja, 17. siječnja 2010.

Još jedna prića

Ovaj događaj se desio u kući moje prijateljice.
Ona ima jednog duha koji obitava u njezinoj kući. On je nestašan, zna biti vrlo ljutit, ali joj je isto tako u nekoliko navrata spasio život. Jednom prilikom, dok je još išla u školu, a s obzirom da živi van grada putovala je autobusom. To jutro joj sat jednostavno nije zvonio. Ne postoji mogućnost da ga nije čula iz razloga što pati od učestalih migrena još od djetinjstva, tako da obavezno čuje sat kad zvoni. Znaći, nije se probudila na vrijeme da stigne na autobus koji je podletio pod vlak. Osoba koja je sjedila na mjestu gdje ona uvijek sjedi je poginula.
 
Inaće on zna i bacati kamenčiće, kompjuteri zbog njega otkažu poslušnost, ali to samo kad je loše volje.
Zna izaći s njom iz kuće, i ostati malo tamo kud ona dođe.
 
Ali to nije to što vam želim ispričati, moj susret s njim. Bilo je to prije nekoliko godina u jesensko vrijeme. Znam da mi je trgala neke pelcere (mladice) cvijeća da si posadim. Stajale smo u verandi (predprostor za ulaz u ostali dio kuće). Kada ulazite u kuću prođete nekoliko stepenica do ulaznih vratiju i onda ste u toj "verandi", ne znam kako bih taj dio kuće drugačije nazvala, kod nas ljudi obično tu sklanjaju cvijeće preko zime. I tako mi gledamo cvijeće i razgovaramo kad čujem ja korake koji se penju po stepenicama. Ja se maknem da osoba može ući, jer sam stajala u blizini vratiju. Ali, prošlo je nekoliko minuta, a nitko ne ulazi, pogledam u vrata, ništa, više se ne čuju niti koraci. I tako ja nekoliko puta pogledavam u vrata i razmišljam o tome da gdje je taj koji je hodao, pa već je odavno trebao ući. I onda nakon nekog vremena velim frendici:
"Pa nije neko išao gore, pa gde je sad?"
Nato će ona: "To ti je bio on" i još doda: "Do sada ga nitko još nije vidio, niti čuo, ti si prva koja ga je čula".
"Zgodno", velim ja.
 
Tako vam je to. Ona živi sa svojim roditeljima u toj kući. Oni ga nikada nisu čuli. Dok je i njezin muž živio s njima niti on, a njemu je znao razbacati stvari iz ormara, na njega je posebno ljubomoran.
 
Jednom prilikom ga je izazvala da joj se prikaže. Uspjela je u naumu, to što je ona vidjela, trebala bi vam ona ispričati. Ja ne mogu jer nisam vidjela. U ovom slučaju samo sam ga čula.
 
Od kada sam počela pisati ove postove o svojim doživljajima sve učestalije razmišljam o tome da bih trebala posjetiti svoju frendicu, jer me već dugo nije bilo tamo. Pa da malo probam nešto "izazvati".
 
Ona misli da ih nije dobro dirati, ono u smislu da zoveš "istjerivače" jer kao možeš izazvati nešto suprotno. Dok sam ja drugačijeg mišljenja od nje. Ja mislim da bi mu možda trebalo pomoći, mene bi interesiralo tko je on i zašto je tu. Pa da ga pokušam vratit tamo gdje mu je mjesto.
 
Ona pretpostavlja da je nekoć na mjestu gdje je njezina kuća netko ubijen, jer se tu davno nekad nalazilo smetlište, pa su ga bacili ondje. Tko zna, nikad nećemo saznati...