srijeda, 13. listopada 2010.

Dani kruha

Kao i svake godine, tako i ove 16.10 se obilježava svjetski dan hrane.
I ovoga puta sam bila vredna, i radila plakate.
Do sada je trebala kćer, a ove godine za unuku.....


Evo nekoliko dijelova:
Ovaj dan, zabrinuta za dobrobit covjecanstva, proglasila je Svjetska zdravstvena organizacija. Krajem 1996. godine, zbog istog razloga u Rimu, u organizaciji WHO i FAO održan je Sastanak o hrani. Sastanak je bio središnji dogadaj posljednjih godina drugog tisucljeca, a održan je u prijelomno vrijeme za razvitak svjetske poljoprivrede i proizvodnje hrane. Dramatican je podatak da na pocetku novog tisucljeca, 800 milijuna ljudi gladuje, a istovremeno oštecenja okoliša dosežu zabrinjavajuce razmjere. Svijet se nalazi pred odlucnim povijesnim promjenama u poljoprivredi. Potrebno je osigurati dostatnu kolicinu hrane, a pri tome sacuvati cist okoliš-zrak, tlo i vodu. Istovremeno proizvodacu treba osigurati profit koji ce ga motivirati na stalno povecanje proizvodnje. Ovom Sastanku pridavan je veliki znacaj te ga je otvorio Sveti Otac Ivan Pavao II, a prisustvovali su predstavnici iz 194 zemlje, na visokom nivou šefova država i vlada. Zakljuceno je da je Summit povijesni i da je predstavljao jednu od posljednjih prilika za trajna rješenja temeljnog problema suvremenog svijeta;
OSIGURATI HRANU ZA SVE.
Povecanje poljoprivredne proizvodnje, koje je neminovno za podmirenje potreba rastuce populacije, ne može se postici povecanjem površina plodnog zemljišta, jer njih na Zemlji nema. Jedini je put povecanje prinosa. Ako bi to povecanje pratilo povecanje potrošnje kemijskih sredstava za zaštitu, na nacin koji se prakticira u suvremenoj intenzivnoj poljoprivredi, problemi onecišcenja okoliša postali bi nerješivi.
Osim velikog broja gladnih, na svijetu svake minute od gladi umire 25 ljudi. Za njihov spas dostatna su sredstva u visini od 0,1% sredstava koja se u svijetu izdvajaju za naoružanje. Ako nam ovi podaci nisu dovoljno upozorenje, zvona koja danas zvone za umiruce, sutra ce zvoniti za cijelo covjecanstvo, ako ono ne može, ne zna, ili još gore, nece riješiti ovo pitanje

Povijest kruha
Iako ljudi kruh pripremaju tisućama godina, njegovo pravo podrijetlo još je uvijek nepoznato. Utvrđeno je, međutim, da je kruh pravljen još 12000 godina prije Krista, od vode i divljih žitarica, vjerojatno preteča današnje pšenice, zdrobljenih i pečenih na kamenim pločama u špiljama.
Tadašnji kruh je više nalikovao na tortille nego na ono što mi danas zovemo kruhom. U razdoblju 10000 godine prije Krista, započinje kultivacija žirtarica, a, 6000 g. pr. Krista proces pripreme kruha se unaprijeđuje – zrna žitarica počinju se gnječiti kako bi kruh imao manje zrnastu strukturu.
Prema arheološkim pronalascima, upotrebu kvasca u proizvodnji kruha, kao i mljevenje žitarica sa ciljem dobivanja brašna, razvili su prije 4000 godina stari Egipćani koji su, također prvi, u 3 stoljeću prije Krista započeli i sa proizvodnjom pekarskog kvasca.
U razdoblju između 700 i 130 – te godine prije Krista, su imali vješte pekare. Oni su prvi započeli sa rafiniranjem žitarica, i to s cljem ukljanjanja „nečistoća“. U svoj kruh su dodavali sezam, med i voće, te su izumili kamenu tepsiju koja je služila isključivo za pečenja kruha.
Do 2. stoljeća Rimljani su razvili recepte za nekoliko vrsta kruha, a s njima su upoznali sve zemlje kojima su vladali.
U Srednjem vijeku, u razdoblju od 5. – 10. stoljeća, politička zbivanja uzrokovala su smanjenje trgovanja među zemljama, te je pšenica, koja uspijeva u toplijim, sušim područjima, postala gotovo nedostupna zemljama sjeverne Europe koje su se stoga, u proizvodnji kruha, orijentirale na žitarice koje su tamo uspijevale, a to su raž, ječam i zob. Tradicija proizvodnje tamnog, kruha punog okusa, od raži, ječma i zobi u tim se zemljama održala sve do danas.
Američki domoroci su, do dolaska Europljna, kruh pripremali od kukuruzne kaše, koju su pekli u središtu kamina. Doseljenici su ih upoznali sa pšenicom, koja uskoro postaje i osnovna sirovina proizvodnje kruha.
Tehnološki razvoj u 20.stoljeću uzrokovao je smanjenje troškova procesa rafiniranja zbog čega su se cijene bijelog i tamnog kruha gotovo izjednačile. Bijeli kruh koji je do tada bio „privilegija“ bogatih (zapravo, sam današnji naziv rafiniran potječe od činjenice da je bio isključivo namijenen za aristokraciju) postaje dostupan svima.